DJECA SU REKLA

Imam pravo na pažnju.

Snježana, 8godina

Prava porodica treba od malena da nas uči ljubavi i poštovanju.

Jovana, 16 godina

Imam pravo na zivot i igranje i to svi moraju cuti.

Jelena, 9 godina

Imam pravo na zaštitu i da me niko ne smije tući.

Milan,6 godina

Srećno je dijete koje ima porodicu koja ga voli, savjetuje i podržava.

Marina, 15 godina

Imam prava i obavezu da idem u skolu.

Marko, 10

Moja odgovornost je da poštujem svoje roditelje i da volim svoje ime i prezime.

Aleksandar, 7 godina

Ombudsman za djecu organizovao je  danas onlajn sastanak ekspertske fokus grupe na temu „Bolesti zavisnosti - učešće djece i mladih u igrama na sreću".

Ovaj sastanak dio je aktivnosti na istraživanju kojeg provodi Ombudsman za djecu, s ciljem utvrđivanja obima učešća mladih u igrama na sreću, otkrivanjа uzroka koji dovode do toga, i analize odgovora subjekata zaštite djece i mladih na ovu pojavu.

Istraživanje se provodi analizom propisa koji regulišu ovu oblasti, anketiranjem srednjoškolaca u Republici Srpskoj o učestalosti pojave, a jedna od aktivnosti je i stručna fokus grupa, u čijem radu su pored predstavnika Ombudsmana za djecu učestvali profesorica Ivana Zečević, ispred Društva psihologa RS, Mladenka  Milanović ispred Centra za mentalno zdravlje u Doboju, Duško Đurić, predsjednik aktiva direktora srednjih škola regije Bijeljina, Saša Risojević, ispred UG Nova generacija, te mladi savjetnici Ombudsmana za djecu Nikola Sibničić, Vladimir Vulić i Tatjana Deretić.

Učesnici su se složili da je učešće mladih i djece u igrama na sreću rasprostranjena pojava i da su pored odlaska u kladionice mladima i djeci dostupne razne aplikacije, koje omogućavaju djeci neometan online pristup klađenju.

Kao razlozi za učešće mladih u igrama na sreću navedeni su želja za brzim sticanjem novca, želja za zabavom i prihvatanjem u društvu. Povećanju broja mladih koji učestvuju u igrama na sreću doprinosi i  to što su lako dostupne, što mnogi mladi kopiraju model ponašanja odraslih u vlastitom porodičnom okruženju, te odsustvo odgovarajuće pažnje i reakcije nadležnih u društvu.

Učesnici su se složili da društvo nije prepoznalo razmjere ove pojave, da je ovisnost o kockanju jedan od oblika zavisnosti koji se najteže tretira i da ne postoje programi prevencije. Zajedničko je mišljenje učesniika da je upravo prevencija najbolji način da se smanji broj mladih koji se odlučuju da učestvuju u igrama na sreću.

Zaključci su bili fokusirani na neophodnost pojačanog nadzora nad primjenom zakonskog okvira u ovoj oblasti, nužnost jačanja socijalno-emotivnih kompetencija mladih kroz vaspitno-obrazovni sistem i izradu multisektorskog programa prevencije u čijoj pripremi moraju učestvovati i mladi na koje se program odnosi.

Diskusije i prijedlozi sa ove fokus grupe biće uvršteni u poseban izvještaj sa preporukama koji u okviru pomenutog istraživanja priprema Ombudsman za djecu.