Svaki oblik nasilja nad djecom je trauma za dijete za cijeli život, posebno ako se radi o različitim oblicima seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece i, dodatno, kad to nasilje traje godinama i u najmlađem uzrastu djece i kad dolazi od najbližih članova porodice.
Seksualno zlostavljanje je najteži oblik nasilja nad djecom i najgori je vid demonstracije moći – emocionalne, ekonomske, autoriteta, koju počinilac koristi i zloupotrebljava dijete da zadovolji svoje potrebe.
Istraživanja pokazuju da se ova vrsta nasilja dešava u svim društvenim slojevima nezavisno od prihoda, vrste i stepena obrazovanja, kulture i društvenog statusa, a žrtva može biti svako dijete, dijete je žrtva jer mu vjeruje. Počinioci ovih djela najčešće su lica za koje niko i nikada ne bi rekao da bi to uradili, ljubazni su, ,,znaju sa djecom,, znaju zadobiti njihovo povjerenje, obmanjuju ih i manipulišu njima, a onda ih ucjenjuju. Držeći ih u stalnom strahu i ucjenama, smanjuju mogućnost da dijete o tome progovori. U ovakvim situacijama, najvažnije je da se, odmah po prijavi ili saznanju da je dijete žrtva seksualnog zlostavljanja, dijete adekvatno zbrine, a to znači da se zbrine izvan sredine u kojoj je pretrpilo nasilje i da mu se obezbjedi potrebna pomoć i podrška uključujuči i medicinsku i svaku drugu pomoć zavisno od potreba i da se hitno provede temeljna istraga o svim okolnostima slučaja. Istraga mora da odgovori na brojna pitanja, između ostalog i na pitanje ko je zakazao i koja institucija nije adekvatno odgovorila na potrebe djeteta.
Djeca imaju pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i vrlo je važno da se o ovim pitanjima govori i ne samo onda kada se nasilje dogodilo, ali na način koji neće dodatno ugroziti dijete i njegovo pravo na zaštitu dostojanstva i njegove privatnosti. Zato pažnju treba usmjeriti na prisutnost pojave nasilja nad djecom i spremnost sistema da na istu odgovori, a ne na konkretan slučaj i dijete pojedinačno.
