Generalna skupština UN je 1993. godine proglasila 15. maj kao Međunarodni dan porodice, želeći da istakne važnost porodice kao osnovne jedinice i najvažnije tvorevine društva.
Porodica je osnovna, prirodna i nezamjenljiva sredina za razvoj svih njenih članova, a posebno djece, a pravo djeteta na odrastanje u porodičnom okruženju, kao osnovno pravo, garantivano je i međunarodnim dokumentima i domaćim propisima. Utvrđujući pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima, UN Konvencija o pravima djeteta utvrđuje zajedničku odgovornost roditelja za podizanje djeteta, za brigu o djetetu, vaspitanje i obrazovanje, rast i razvoj djeteta.
Novi životni trendovi, razvoj tehnologije, neadekvatna socijalna i ekonomska sigurnost, ubrzan način života doprinosi tome da se porodica svakim danom susreće sa raznim izazovima, te bi roditelji kao stubovi porodice trebali da ulažu velike napore kako bi adekvatno odgovorili na iste, a da pri tom ne naruše blagostanje njenih članova.
Naročito su izraženi problemi porodica sa djecom sa smetnjama u razvoju, djecom koja imaju određene zdravstvene poteškoće, kao i porodice u kojima se javlja nasilje u porodici. Za prevazilaženje ovih problema potrebno je da relevantne institucije posvete veću pažnju brizi o porodici i njenim potrebama, planiranju porodice, poboljšanju reproduktivnog zdravlja, smanjenju stope siromaštva, ali isto tako važno je i da porodica ima širok spektar usluga i pomoći u samoj lokalnoj zajednici.
Vrijeme provedeno sa porodicom važno je da bude kvalitetno provedeno vrijeme. Bitno je da se u porodici njeguje bliskost i prepozna kako se osoba osjeća, a što je jedna od preventiva problema psihičke prirode kojih je sve više. Važno je da porodica aktivno provede vrijeme, bez upotrebe savremenih tehnologija, da osmisle zajedničke aktivnosti u kojima će čitava porodica učestvovati i koje će ih još više povezati.
